Dokumentarni film “Don Anto Baković: Od mlade do zlatne mise”, autora Obrada Kosovca, predstavljen je u srijedu, 8. veljače, u zagrebačkom muzeju Mimara. Prikazan je život don Ante Bakovića kroz muku i trpljenje, ali i radost i plodove dugogodišnjeg pastoralnog rada. Gledajući životni put jednog od živućih svjedoka vremena Drugog svjetskog rata, komunističkog sustava te demokratskih promjena, iščitava se poruka života koji ne odustaje od vjere i pomaganja drugome čovjeku.

Dokumentarni film “Don Anto Baković: Od mlade do zlatne mise”, autora Obrada Kosovca, predstavljen je u srijedu, 8. veljače, u zagrebačkom muzeju Mimara. Prikazan je život don Ante Bakovića kroz muku i trpljenje, ali i radost i plodove dugogodišnjeg pastoralnog rada.

Gledajući životni put jednog od živućih svjedoka vremena Drugog svjetskog rata, komunističkog sustava te demokratskih promjena, iščitava se poruka života koji ne odustaje od vjere i pomaganja drugome čovjeku. Kako je i sam Baković rekao u filmu, poziv nije dobio na misi niti moleći se, već u trenutku kad je gledao svog župnika kojeg su nevinog osudili na smrt u Sarajevu. Taj trenutak ostao je u malom Anti Bakoviću zauvijek zacrtan te ga doista odvele prema svećeničkom pozivu.

Također, Baković je jedini živi svjedok mučenja blaženica Drinskih mučenica, jer je upravo on s majkom našao mrtva tijela časnih sestara na Drini.

Film opisuje i Bakovićev pastoralni rad s djecom i mladima te je prikazano kako su ga vlasti ili zatvarale ili zahtijevale da radi ondje gdje nitko neće čuti za njega. Tako je proveo deset godina u zatvoru iz kojeg nije ni znao hoće li živ izaći, a u svaku župu gdje je došao okupio je župljane i svoje ideje provodio u djelo. Kad je kao svećenik bio u župi Janjevo okupio je djecu u zbor „Bijeli anđeli“ koja su putovala tadašnjom Jugoslavijom i Europom.

Danas je poznat kao voditelj Hrvatskog populacijskog pokreta kojim se promiče zaštita demografske slike Hrvatske.

Don Anto Baković rođen je 1931. godine u Goraždu. Za svećenika je zaređen 1959. godine. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je 10 godina robijanja u 7 zatvora. Njegova prva svećenička župa bila je Kakanj (1959.), slijedila je župa Korićane na Vlašić planini (1960.). Krajem šezdesetih odlazi na službu u Janjevo, a 1975. postaje župnikom u Maglaju gdje gradi svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zbog bolesti je umirovljen 1983. godine. Od tada proučava pitanja demografske obnove Hrvatske, a od 1990. godine bavi se istraživačkim radom o hrvatskim mučenicima XX. stoljeća. O tome je do sada objavio i više djela: “Drinske mučenice”, “Dječak s Drine” i “Svećenici – žrtve poraća” koje je prethodilo enciklopedijskom djelu “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”.